flawless
Nisam više ona mala djevojčica od prije
Kao i uvijek najbolje stvari se dogode kada ih najmanje očekujemo i njima se nadamo! Po ko zna koji put puštam istu pjesmu ne nadajući se ničemu, neka pustoš mi vlada glavom, ne mogu da učim, ne mogu da hodam, nisam za zabavu a nisam ni za samoću. Svaki put iznova nešto me tišti ali ne mogu da to odgonetnem što je...
I baš onaj trenutak, kada sam najmanje mislila na njega mobitel mi je zazvonio pitajući se tko li me se sada sjetio...mora da mu nešto trebam! Ali onaj prvi tren pogledavši onu malu stvarčicu u rukama nisam mogla da dođem sebi, da li dobro vidim... Osjećaj tako zbunjen, ne znam da li da se veselim ili da plačem... Nakon 3 mjeseca sjećaš me se, nakon 90 i više dana sjetio se da i ja postojim... Ali ova moja luda glava kao i uvijek pristane na jedan pogled, poljubac i zagrljaj misleći da je zadnji a potajno nadajući se da će biti još... Koliko ti dan može uljepšati samo ona mala sitnica, mala pažnja, nečija ljubav je neopisivo lijep doživljaj...
Toliko toga ostane nedorečeno, a onih 15 minuta bude 1,5 minutica... Ne znaš ni gdje se nalaziš, niti što si učinio, pamtiš samo one dodire, miris, glas, oči, želju koju ne možeš sakriti koliko god da se trudiš...ali to smo mi, bili smo kao jedno i uvijek ćemo biti.
Najljepši trenutci provedeni, najljepše stvari urađene, jedina osoba s kojom si doživio sve najbolje od kada postojim...nema tih riječi, riječi hvala kojima se može to iskazati!
Rekao je da nisam više ona mala djevojčica od prije, u zelenoj trenerci u kućici od cvijeća koja se šeće i zavodi nekim pogledima... Samo sam lagano spustila pogled na pod nadajući se da neće primijetiti moje vlažne oči i zagrlila ga tako snažno, ne želeći ga nikada pustiti... Ostani sa mnom, dajem ti sve, briga me za sve ono što imam kada nemam tebe sa sobom, zajedno ćemo nešto postići, nisam sretna koliko god da se trudim, nemam ono nešto što će me uvijek podupirati, buditi me sa osmijehom na licu, šaputati mi lijepe riječi dok se budim, provoditi dane skupa, zajedno i u dobru i zlu... Te riječi su mi letjele, malkice mi je trebalo da to kažem ali prešutjela sam...
Iako znam da i ti nemaš potpunu sreću, ali mi tu nismo krivi, sve okolnosti nas dovode do situacije kakva jest, niti smo si suđeni niti nesuđeni, kako je tako je. Idi svojim putem i traži sreću, ja ću kao i uvijek ići svojim, tražiti mrvice s nadom da ih ptice nisu pojele, tražim put ka nečemu...
I ti morao si spomenuti ono što nije trebalo, što mi srce cijepa na 1000 komadića, dušu mi razara, ono jedno ime... Mada na kraju sam dobila jedan ugriz blizu srca koje će trajati do našeg ponovnog viđenja... Zauvijek će imati posebno mjesto kod mene koje ničim i nikada neće izgubiti sve do onog posljednjeg daha...
Voljeti znači i varati
Ne mogu odoljeti a da ne napišem ovaj članak iz novina - najbolji koji sam do sada pročitala i veoma poučan!
Nedavno čitam u novinama i tako mi se dopao da ga želim uvijek čitati i da ga imam kad god poželim, jer se novine izgube, ostare, pocijepaju a ovako će imati i netko drugi da pročita :D
Uglavnom da ne duljim sa svojom pričom, čanak je dovoljno dug, vidjet ćete.
Životna škola Žuži Jelinek:
"Imala sam mnogo prijateljica i znanica koje su u braku "griješile" a koje su činile sve - a u tome su i uspijevale - da bi održale brak. Čak ga i učvrstile. Nisam se posebno bavila njima jer nisam se nikada petljala ni u čiji život, ali kad sad pokušam analizirati što im je to značilo, čini mi se da su one zapravo bile- pametne žene. Ono što nisu nalazile doma, "posuđivale" su od tuđih muževa i svi su bili - sretni. No, to je jedna strana ljubavničkih izleta. I žene i muškarci koju su u vezama kad imaju ljubavnicu ili ljubavnika, zapravo imaju - mir. Jedno razumije drugo, znaju oboje što znači pobjeći i ukrasti tih nekoliko sati tjedno i raspoložen se vratiti onamo gdje si siguran - kući. Ovdje se najčešće ne radi o nekoj velikoj ljubavi, ali se radi o stabilnosti. To zasigurno nije malo za opću stabilnost.
Jer, baš zbog emocionalne nestabilnosti, pa i nezadovoljstva, partneri posežu za ljubavnikom ili ljubavnicom i ta veza traje dok postoji seksualna privlačnost, kakva - takva emocionalna povezanost i osobno zadovoljstvo koje i nije dugog vijeka. Onog trenutka kad nestane zadovoljstva, nestane i taj odnos jer ljubavnici nisu ničim vezani. I bilo bi glupo, a to preljubnici znaju da uzdrma temelje nečega što ima neku drugu vrijednost.
Moje čitateljice znaju da sam često govorila da takva nevjera uopće ne bi trebala biti razlogom rastavi, pa čak i kad se za nju sazna.
I moje ljubavničke veze koje su bile s oženjenima, a bilo je i takvih, donosile su mi ono što mi je nedostajalo doma. S tim razlikom što sam ja odlazila iz tih brakova kad bih shvatila da nema smisla u njima ostajati samo zbog djece.
Poslije sam, i to moram reći, nekoliko puta zažalila zbog toga jer i svi moji brakovi u konačnici su se sveli na isto - nakon godina nestalo je onoga zbog čega sam u njega i ušla, i zbog toga sam uvijek žalila što mi je prvi brak završio onako kako jest. Moram priznati da sam ipak osjećala ako ne baš ljubomoru, a ono pitanje kako to da je moj prvi muž ostao s tom ženom u braku gotovo četrdeset godina, a nisu imali djece. Ali, Bože moj, prekasno je sad za takva razmišljanja, a još manje za tugovanje! Znam da malo tko uči na tuđim pogreškama, ali možda ove moje ipak daju nekome i misliti.
Samo, komplikacije nastaju kad je jedno slobodno, a drugo nije. Ja bih rekla da tada nastaju i muke. Kako sve to sakriti od žene, od ljudi, okoline, pa neki put i do djece? Što učiniti da svi budu zadovoljni, a preljubnici sretni? Tko tu treba igrati ulogu "pametnoga"? Tko treba sve držali pod kontrolom? I što je, čini mi se, najvažnije, tko s čim treba računati?
I danas se sjećam jednoga psihologa koje je govoreći o ljubavnicima rekao:
"Ako ste pristale biti ljubavnicom, svoje emocije ostavite izvan spavaće sobe. Nema smisla da budete ljubomorne na ženu, a još manje da sanjate o trenutku kad će nju napustiti i biti samo vaš. To se može desiti, ali samo na - filmskom platnu. Smisao ljubavnice je da vi, ako i on, uživa u blagodati odnosa i u dobrom seksu. Pa dok traje, traje"
On čak sugerira da ljubavnice i ne inzistiraju da se prečesto nalaze jer muškarac će dulje biti zainteresiran ako osjeti da je druga strana to manje. On mora steći dojam da se stalno mora boriti za nju. No s druge strane, važno je da u ljubavničinoj glavi taj se odnos stavi na mjesto kako poslije ne bi bilo nepotrebnog uzrujavanja i nadanja bajkama koje doista postoje samo u knjigama. Ljubavnica od samog početka mora znati gdje joj je mjesto i što od toga odnosa može očekivati. Muškarac bi, pak, morao znati da takva osoba nema osjećaja odgovornosti prema drugima, i za vezu ili brak drugoga ne odgovara.
Oženjeni preljubnik nije previše zahtjevan. Ne treba mu se naročito prilagođavati, ne treba mu razgaliti svoje srce i dušu, ali zbog osjećaja krivnje na obje strane, ljubavnicu najčešće obasipa darovima pa i drugim znacima pažnje. I žena tu zna profitirati. Pažljiviji je prema njoj nego inače. Znam jednu koja nikad nije dobivala više zlata nego kad joj muž nije bio vjeran. I to smo svi znali, a ona se hvalila njegovom silinom pažnjom iako su u braku više do dvadeset godina. Uvijek sam se pitala jesu li to jadnice, treba li ih žaliti, ili su pametne žene koje "znaju znanje".
Znala sam se i nasmijati kad bih slušala preljubnike kako bi govorili da im je najveći problem - laganje. A tu su postigli "savršenstvo".
I sama sam se ne jednom našla u sličnim situacijama.
Kad muškarci započinju neki odnos, sigurno se ne predstavljanu kao - oženjeni. Ali, pametnoj ženi ne treba dugo da shvati "s kim ima posla". Kad sam jednom svom jednom ljubavniku u mlađim danima rekla da želim upoznati njegove roditelje, i kad mi je on odgovorio da još nije vrijeme za to-sve mi je bilo jasno. Taj ne računa sa mnom, ali od toga časa nisam ni ja više sa njim!
A kad mi je jedan od njih rekao da je u meni našao "osobu svoga života", znala sam dokle će to trajati. I ja bih reagirala brzo-rekla bih mu da on to, na žalost, nije za mene.
I danas se sjećam kako mi se kako mi se jedna prijateljica hvalila kako bi njezin ljubavnik sigurno napustio ženu da nije djece. Jedva sam je uvjerila da su to njegove priče i laži u koje će se brzo sama uvjeriti.
Vrhunac koji ljubavnica može čiti jest ustaljeno - sa ženom uopće više ne vodim ljubav. Jer, ako i ima takvih, ti su doista rijetki, ali ni ljubavnica neće s njim pred oltar.
Zna se, međutim, desiti, premda nema znanstvenih istraživanja o tome da upravo zahvaljujući švrljanju sa strane seks sa suprugom postaje intenzivniji, a nova iskustva koja doživi s ljubavnicom pomoći će mu "začiniti" i bračni život.
Oženjeni muškarci "lovci" zapravo nemaju ni namjeru ni želju napuštati obitelj. Izvanbračna veza za njih je slasna dopuna njihovom uređenom životu, životu do kojeg drže, radi kojeg su ugledni, priznati, uspješni. Takav muškarac na svoj način cijeni suprugu, često se prisjeća one mladalačke ljubavi kroz koju su zajedno prošli, brige o obitelji, djeci, cijeni osobito svoju udobnost i društveni status koji su stvorili.
Ljubavnica najčešće čeka da se on odluči danima pa i mjesecima, a nekad i godinama, sluša obećanja o razvodu. Najprije je to odrastanje djece, onda suprugina izmišljena bolest, pa čak i neka dugovanja zbog kojih bi ga ona mogla dovesti u neugodnu situaciju, i tako unedogled. A vrijeme prolazi. Nervoza s obje strane raste. Zasićenost je sve bliža, a time i kraj nečemu što i nije imalo budućnosti.
Ali, ninašto ne treba gledati tragično. Trajalo je dok je imalo smisla. A sve ima smisla, u ovom ipak kratkom životu, što nas barem na trenutke čini sretnima. I zato ljubavnici i ljubavnice, budite zajedno dok vam je lijepo, dok si uljepšavate život. ali, budite pametni, Bit ćete još sretniji ako pritom ne unesrećite duge."
Još uvijek mi nedostaješ
I nakon toliko godina, truda da sve ostane samo na lijepim uspomenama, a najviše zaborava svega toga, slučajno mi dođe u misli jedan dan onaj zadnji kada sam te vidjela u našoj kućici, pored kučiće od cvijeća...
Sjećaš se kada smo uvijek strepili da li će nas gazda zateći, kada sam se sakrila onaj jedan put iza paravana i on sve pregledao a nije me mogao skontati mada je za mnom ostao kilometarski trag parfema koji si obožavao?!
Sjećaš li se kako si govorio da sam najbolja osoba u tvojih 19 godina života?!
Skoro svako jutro tvoja poruka meni je obasjavala dan i svi oni ukradeni trenutci da se vidimo, svi oni ugrizi blizu srca, sve je sada na pameti i ponovo sve remeti.
A znaš najviše mi nedostaju tvoji zagrljaji, tvoj osmjeh, tvoje oči, sve tvoje.
Sjećaš se našeg prvog poljupca ispod susjedove jabuke, nas dvoje sjedimo na panjevima, lijepa, topla ljetna noć.
I znaš onaj dan kada si dolazio prije dvije godine bilo je najljepše iznenađenje ali i najtužnije jer smo tada izgubili kontakt.
Jesi li sve to izbrisao iz pamćenja?!
Postoji izreka koju sada pamtim i koja je istinita "Ponos je najveća prepreka koja može stajati između dvoje ljudi"... Zašto nas taj jebeni ponos zaustavlja da ti čujem glas, da vidim kako danas živiš i šta radiš, koga voliš, da li je još uvijek sve isto.
Ja znam da između nas nikada ništa ne može da bude više niti će biti, ali ono što je bilo ostat će zauvijek u mome srcu urezano a iz mozga nikada zaboravljeno.
Životinjo jedna, mislim na tebe! :) 12.08.2013. u 22:42 | 0 Komentara | Print | # | ^
Ljubav na prvi pogled
Ne znam da li sam osoba koja se stvarno brzo zaljubi ili si to samo umišljam...ali ljubav na prvi pogled postoji (barem ako se radi o fizičkom izgledu:) )
Ah...!!
I to se desilo prošle tj.2012,godine.
Fkt nikada nisam mislila da ću ovako početi rečenicu ali sada moram.
Jednog divnog ljetnog sunčanog dana bolje rečeno jedne krasne subote ja sam radila na svom poslu. Kao i svaki dan normalno sam došla na posao. Taj dan bila sam sama u kancelariji, kolegica mi je bila na godišnjem...sama sve one dosadne papire i ostale stvarčice rješavati ali nešto sam bila raspoložena pa mi je išlo za rukom sve. I tako dan mi je prolazio, bilo je posla naravno ljetno doba donosi više rada, tih trenutaka tu je bio i direktor sa mnom, došao je i on da malo "pronjuška" po firmi. Ja sam se nešto zaradila i tipkala sam na PC kada u jednom trenutku ulazi neki dečko (nosi neke papire) i pozdravlja sa "dobar dan"... Isuse!!! Oči su mi stale na njegovom licu, osmijehu, pogledu, držanju. Zar je to moguće da postoji netko tako savršen, promucala sam "dobar dan" i nasmijala se blagim smiješkom. Gazda je opazio to i uzeo papire da on riješi (opečati) i vratio dečku. Ja sam završila rad na PC i izašla van kancelarije u hodnik, gazda je otišao neggdje, kad ponovo ugledam tog dečka i tako počnemo pričati, upoznavanje (najljepši dio svakog upoznavanja nove osobe), bio je pre simpatičan, sladak, zgodan, visok, zelene oči, naušnica u jednom uhu (nije ono što volim ali eto...), kosa kratko ošišana ali neki friz je imao... Ali džaba sve, njegov osmijeh, glas, naglasak, oči obara s nogu. Razmijenili smo brojeve mobitela ali to je bilo ono on meni izdiktirao svoj broj a ja sam njemu napisala na papirić pa mu dala :) Bilo je slatko na neki način. Pitao me je da li sam zauzeta na što sam ja rekla da nisam (što i nisam bila) a kad sam ja njega pitala on je odgovorio kao i jest i nije (mislim kontam se u sebi kako i ne bi bio takav dečko).Kad sam završavala posao on je još tu bio, zezali smo se i ja sam otišla kući a on je motrao još nešto da ostane. Nije prošlo niti pola sata od kako smo se "rastali" stiže mi poruka od njega u smislu da mu je drago da smo se upoznali i da se nada da ćemo jednom popiti kavu. Ja u 7 nebu od tada.
Nastavili smo se dopisivati, ali nisam bila naporna, jesam se i ja javljala ali više sam dopuštala da on prvi pošalje poruku.
Nedugo potom našli smo se na prvoj kavi koja je bila malo u kasnije sate jer nam obaveze nisu dopuštale da odemo ranije i kratko smo bili ali... :) Ali bilo je slatko.
Ja sam sa svojim autićem krenula na mjesto sastanka a on sa svojim, našli smo se na mjestu jednom i kada smo se napokon vidjeli ponovo uživo poljubil smo se u obraz (za divno čudo bio je moje visine a ja bila u štiklama-taman) i onda smo skontali da odemo na drugo mjesto na kavu pa smo sjeli u njegov auto. Bili smo nekih sat vremena kojih je proletjelo kao 5 minuta, 100 tema za priču... Iako mi se nenormalno sviđao bila sam komukativna (što je rijetkost jer obično zanijemim). Sjedjeli smo jedno do drugoga i svaki put kad me dodirne kao slučajno ali i namjerno rukom mene trnci obuzmu po cijelom tijelu...ubrzo, morali smo se rastati i opet smo s njegovim autom došli do moga i ono pred sami izlaz iz njegovog auta slijedio je poljubac. I opet ono ali...ali najslađi poljubac, najintenzivniji, najpamtljiviji jednostavno najljepši ali i najkraći poljubac na svijetu koji sam doživjela.
Tako kratko ali tako slatko sve se desilo.
Šta je prijateljstvo?!
Postoji li danas prijateljstvo ili samo vlastiti interes? Pitam se da li je bilo šta na ovome svijetu sada stvarno (da nije virtualno, da te netko ne iskorištava), da li postoji ljubav, prijateljstvo...
Učim se..naravno kao i uvijek na svojim plečima nosim teret života.
Pokušavam živjeti po onome "Sama sam se rodila, sama mogu živjeti, sama ću i umrijeti" jest da je teško ali...
Prijateljstvo! Ne može mi nikako ući u glavu, bezbroj puta sam prešla preko nečega, bezbroj puta ponovo počela iz početka i nikad da se naučim pameti, takva sam, uvijek pružam drugu priliku ljudima ali ta druga prilika se toliko puta ponovila, toliko da joj više nema broja.
Mislila sam da barem pravi prijatelji ostaju skupa ako su prijatelji od djetinjstva ali griješim. Još uvijek ne mogu dokućiti da li sam ja ta koja je toliko naivna ili sam jednostavno budala?! Ovo zadnje me je zbilja dokrajčilo.
Znači, prijateljice smo od malih nogu, sve tri živimo u krugu od 50m, oduvijek se igrale skupa, voljela ih više od svega, bile mi najvažnije, važnije od roditelja, 100x sam zakasnila kući još dok smo bile male jer smo se zaigrale, 100x sam dobila batine zbog njih... Ja sam starija od njih 1,5 - 2 godine, one su ista generacija, čak i rodice a ja samo susjeda...
U školu sam počela prva da idem, naučila sam ih nekim stvarima.
Odrastale smo, moji školski prijatelji su bili samo školski, njihovi školski prijatelji su bili i školski i za društvo izvan škole... Tako je sve i počelo. Nisam ljubomorna, ne, nemam taj osjećaj, niti sam ga ikada imala. Znala sam da su to prijatelji s kojima se druže, nije važno, neka imaju, i tada je se sve moglo stići... Sve do puberteta, kada su već bile malo veće, zrelije... Početak prvih izlazaka, foliranje (ja sam to već prošla ali normalno), i onda je i dalje nastavilo. Sve manje i manje vremena su imale za mene. Znale smo se ne vidjeti i po 1 mjesec a tako blizu smo. Kave su se svele na minimum.
Ja sam krenula na fakultet, njihove obaveze (frama, škola, izlasci, rođendani, konceti, more) sve je išlo istim tokom, sve se lako obavlja, sve je savršeno, imaju više slobode od roditelja...
Ali ovo zadnje me je povrijedilo više nego bilo šta...
Mrzim, znači mrzim kad netko nešto kaže a ne ispuni to!!
Znači, nismo se zaklele ili nešto slično ali 10 puta smo bile skupa i kao dogovorile se da ćemo na jedan koncert ići skupa ovo-ono da bi na kraju ispalo da su one išle sa svojim društvom-njihovom generacijom s kojom se druže a meni čak nisu ništa rekle.
I nije prvi put tako nešto desilo se ali ja uvijek nasijedam na glupe priče, glupe stvari, i sve skupa povrijedi me. Na kraju pređem preko svega. Naivnost je najgora "vrlina"
